Ako se tuga i muka broje na dane, mjesece, ako se na godine možda mjere, evo godina prođe kako sa nama nijesi
MARKO Milivoja LUKOVAC
Nijesmo znali da tišina može biti ovoliki muk?
Da praznina može biti ovoliko prazna?
Da čekanje može biti ovoliko vjerno i jako, da ćeš se pojaviti svakog časa? Nijesmo znali da možemo živjeti a da te ne smijemo pomenuti nikako da ti mir ne uzmemo? Svi svoju tešku sudbinu sa sobom nosimo, koračamo, idemo i vraćamo se, negdje i odnekud. Dan za danom Marko. Bio si nekako kao najstariji, borio se svim bićem za slogu, za bratsku ljubav, za zajedništvo u našem zajedničkom prostoru koji si baš ti osmišljavao. Za majčinsku ljubav bez granica, za Danijelu i đecu. Nastavljamo jednako tako, sigurni da nas gledaš, pa se upinjemo da budemo što bolji, što složniji, da sve uradimo kao i dosad što smo. Malo nam proživje, kao da si potrčao da ko pred tobom ne ode, jer jedino to podnio ne bi. Dječija dušo, "kome ni žuč nije bila grka", što bi naši stari rekli.
Počivaj do vječnosti s anđelima srebrnih krila, koji lebde nad tvojim slikama.
Novčani prilog namijenićemo crkvi Sv. Makajeva u Tološima.
Neutješni, tvoji najmiliji:
SONJA, JOVICA, DANIJELA, SOFIJA-FRIDA i MONIKA
