Dvije godine su od smrti našeg dragog sina, supruga, oca, brata, strica i đevera

MARKA ŽIVKOVIĆA
Naša srećo, naša tugo…
Dvije godine tuge, tišine, suza. Dvije godine živimo između uspomena i čežnje za tobom.
Naše si veliko i beskrajno nedostajanje. Ono najviše i najače boli. Sa njim dočekujemo jutra i ispraćamo dane. Naše nebo je ostalo bez svog najljepšeg sunca, koje se zvalo tvojim imenom.Danas to sunce ne vidimo, ali osjećamo njegovu toplinu u svemu što si ostavio iza sebe. Nema te, ali i dalje te tražimo u svemu. U licima tvoje djece, u uspomenama koje pričamo, u trenucima kada bismo najviše voljeli da si tu. Ti si ljubav koju nosimo. Ti si bol koju ćutimo. Ti si dio nas koji će zauvijek nedostajati. Kao što smo ponosni na tvoje ime i tvoja djela, znamo da je ponosan i Bog. Vidio je On bogatstvo i raskoš tvoje duše sa kojim je zakitio svoje carstvo i učinio ga još ljepšim mjestom.
Migašu, naš ponosu, neka se raduje tvoja duša u beskraju, jer znamo da i tamo budiš onu istu radost kojom si nas grlio. Ona nam najviše nedostaje, jer gdje god si bio, bila je i ona, jer je RADOST ime tvoje.
U srcima našim živiš, uvijek, zauvijek!
Ožalošćena porodica
ŽIVKOVIĆ

























