Prošlo je 365 dana, zlato naše

MAŠO

Dani prolaze, a vrijeme kao da je stalo za nas. Onaj ko je rekao da vrijeme liječi rane slagao je. Vrijeme ne liječi ništa, samo nas je natjeralo da naučimo da izdržimo i da živimo sa tim.
Prošla je najtužnija godina Mašo, a mi se ne mirimo sa činjenicom da nisi sa nama.
Mirimo se saznanjem da si na nekom ljepšem mjestu, da si sa anđelima kao što si i ti.
Svako naše buđenje ispunjeno mislima o tebi, kako ti je tamo, nadanjem da te ništa ne boli. A nas živote naš boli, boli praznina koju si ostavila za sobom, bole riječi koje nismo izgovorili, a najviše nas bole uspomene. Nedostaješ nam. Nedostaje tvoja ljubav, tvoja životna snaga koju si imala, ma sve nam tvoje nedostaje.
Sve je drugačije bez tebe.
S nama si u srcu u uspomenama i sjećanjima. Na ono što je bilo i što se vratiti ne može.

Vole te najviše tvoji:
tata KRSTO, mama JELENA, sestre MILA i NIKOLIJA