BRATE MOJ
Umrli smo oboje tog 20-og februara, samo si ti prestao da dišeš, a ja dišem ovim
ranjenim srcem, svaki dan tražeći razlog da shvatim zašto Bog uzima samo
najbolje.
Od tog 20.februara sve je drugačije-pola mene je otišlo s tobom, a
druga polovina kuca samo za one koje si mi ostavio da čuvam.
Hrabrim naše roditelje, grlim tvoju Bilju, a kad ostanem sama, tišina me pregazi.
Duša se svaki put iznova kida na komade kad naiđe uspomena, kad osjetim tvoj
glas u pjesmi koju si volio, ili kad mi pred očima bljesne tvoj osmijeh.
Ponekad ti pričam u mislima, kao da si tu. Ponekad se i nasmijem, pa odmah
zaplačem, jer tamo gdje si ti-nema telefona, nema adrese, nema načina da ti
kažem koliko mi nedostaješ. Ta spoznaja mi svako malo proreže srce kao oštar
mač. Ponosna sam što sam tvoja sestra. Ponosna na to kakav si čovjek bio-
ljudina, oslonac.
Smij se tamo gore, Najbolji moj i sijaj onako kako si znao.
A ja ću ovdje čuvati sve što si volio i živjeti sa pola srca dok se ponovo ne
sretnemo.
Voli te tvoja sestra JASNA
