MILANKA JAKIĆ
Kroz ove godine koje su prošle mama, ulice tuge nijesu ništa manje, samo smo naučili da koračamo njima zajedno sa svim našim ulicicama zvanim radost. Nekako sad sve ima smisla. I bol i tuga i radost i sreca, jedno bez drugog ne može, ne postoji sreća, a da nije drugarica s tugom, ne postoji bol, a da nije oplemenjena radošću. Bila si i ostala naša inspiracija za majčinsku ljubav i žrtvu, i porodicu koju si voljela da sviješ u svoj kutak nedeljnim ručkovima, a ti ručkovi su danas naša tradicija, koja nas vezuje nevidljivim nitima ljubavi dajući mi našoj djeci bogatavo kojim si nas oplemenila da nose dalje.
Klice vrijednosti pravih koje si nam usadila davno nekad, kojih nijesmo dugo bili svjesni, sad tek rađaju plodove zrele, pa punih ruku, punih duša i punog srca beremo, beremo i uživamo. Ne postoji istina, a da svoju punoću nije postigla kroz hiljadu i jednu transformaciju nas samih. Pa i tvoja smrt, pred kojom smo za trenutke ostali nijemi, od bola i gorčine i straha i tuge i ljutnje zašto baš mi i zašto baš tad. I ova poslednja lekcija, najteža, a najviše vrijedna, nas je naučila i podstakla da vjerujemo sebi da možemo i trebamo. Temelje svih istina u nama si postavila ti. Zato ti vječna hvala, ljubav naša samo raste i cvjeta.
Ponosni smo na sve trenutke velike i male sa tobom od kojih smo postali ova djeca danas ❤️
Tvoji MIŠKO, IVANA, MILOŠ i BOJANA
