
MILANKA JAKIĆ
Mila, najmilija naša, otrgnu nam te jesen i džabe čekasmo da nam s proljeća doletiš s prvim cvrkutom ptica i povjetarcem u kosi, da nas pomiluje kao što si ti nekad znala. Nepomirljiv je ovaj osjećaj, kažu da je vrijeme lijek za sve rane. Evo prošlo je 6 mjeseci nikad dužih, gorih, težih, dubljih, neprespavanih, a bol ne jenjava. Duboko si pustila korijene svoje dobrote u nama, svoje bezuslovne ljubavi koja nam je krčila put kroz život. I taman kad postadosmo zreli ljudi, ti se spakova s prvim lišćem jesenjim i otputova u rajske vrtove.
Tata i dalje svako jutro skuva kafu za vas dvoje, i "ogovara" djecu i unučad, kako je Luka dobar đak, a kako je Matija pokupio njegov temperament, kako je Manja sve ljepša i ljepša i kako Katja ruši sve pred sobom. Fališ nam.
Hvala ti za živote koje si nam podarila, hvala ti za sve nesebične trenutke, hvala ti za sve neprespavane noći i umorne dane, hvala ti za sve nedeljne ručkove kojim si nas okupljala i vezala, hvala ti što su tvoja leđa nosila i naš teret i ujedno krčila put ka zrelosti dok smo trčali da budemo odrasli. Hvala ti, hvala za sve. Sad znamo da su tvoje tanane ručice i još tananija duša bile oslonac za sve naše i male i velike stvari.
Mama, nijesmo zamišljali ovako život sa tobom, ljubav naša neće dozvoliti da budeš zaboravljena. Volimo te, slava ti i hvala.
Tvoji MIŠKO, IVANA, MILOŠ i BOJANA sa porodicama







