MILEVA KEKOVIĆ

Majko moja…
Danas su dvije godine otkako te nema, a ja još uvijek svaki dan živim kao da ćeš se pojaviti na vratima, da ćeš me pogledati onim svojim blagim očima i reći: ‘Što je, Tatjana?’
Znam da te nema, ali nekako mi se čini da si svuda oko mene. U svakoj jutarnjoj kafi, u svakom trenutku kad se nasmijem, u svakoj mojoj brizi… Jer ti si bila to – moj mir, moj oslonac, moj dom.
Uvijek si bila prava dama. Uvijek sređena, uredna, sa frizurom koja je bila tvoj znak, tvoja elegancija, tvoja snaga. Tako si i živjela — dostojanstveno, ponosno, čisto srcem. Bila si primjer, majko… i meni i svima koji su te poznavali.
Neko kaže da vrijeme liječi. Meni ne. Meni samo pokazuje koliko si bila velika, koliko si bila jaka, koliko si svojim rukama držala sve nas, i kad niko to nije znao. Mnogo puta se uhvatim da ti govorim u sebi, da te pitam za savjet… a onda se sjetim da odgovaraš samo tišinom, ali ta tišina kao da nosi tvoju ljubav.
Fališ mi, majko. Fali mi tvoj glas, tvoj osmijeh, tvoj savjet… fali mi i ono tvoje ‘Tatjana.’ Taj tvoj glas mi odzvanja u duši, kao da je tu negdje, iza leđa. Sve bih dala da te još jednom zagrlim, da ti kažem koliko te volim, koliko si bila sve u mom životu.
Danas ne plačem jer te nema, danas plačem jer sam imala sreću da baš ti budeš moja majka.
Počivaj u miru, majko moja… i čuvaj nas, kao što si nas uvijek čuvala.

Tvoja TATJANA sa porodicom