Jedina moja,

MILKA MANDIĆ
Mama, dani prolaze… ali bol ne.
Samo učim da je nosim.
Dolaziš mi u snove — tiha, nježna, kao nekad.
Pokriješ me, zagrliš… i na trenutak sve opet ima smisla.
Bar te tamo imam.
Ovdje, bez tebe, sve je drugačije.
Tiše. Praznije. Teže.
Od kada si otišla, često podignem pogled ka nebu.
Tražim te…
Neko će reći – to su samo oblaci.
A ja dok gledam gore, nešto me umiri.
Kao da me tvoje oči i dalje prate,
kao da me tvoja ruka i dalje vodi,
gdje god da krenem.
Možda je to samo osjećaj…
Ali meni je to sve.
Jer vjerujem. Jer osjećam. Jer znam — to si ti.
I živim između tog pogleda i uspomena na tebe.
Život je samo kratko putovanje, mama,
i znam da ćemo se opet sresti.
Do tada — čuvaj me, mama, kao nekad.
A ja ću čuvati tebe!
Zauvijek tvoja GAGA









