Mojim voljenim roditeljima

MOMČILO
MILJEVIĆ

DRAGICA
MILJEVIĆ

Dvadeset godina je prošlo, a ja te volim i tražim isto kao i prvog dana. Vrijeme nije ublažilo bol, samo je naučilo da šuti dok srce vrišti. Još uvijek osjetim prazninu tamo gdje si ti bio - moj oslonac, moj zaštitnik, moj tata. Ti si mene uvijek zvao mače. I kad to izgovorim, kao da te čujem. Kao da si tu negdje, kao da ćeš se pojaviti iza vrata i nasmijati se onim tvojim pogledom punim topline. Niko me više ne zove na nacin kako si me ti zvao i niko nikad neće kao ti. Fališ u običnim danima, u tišini, u trenucima kad mi trebaš da me podigneš, da mi kažeš: "Mače, biće sve u redu."
A od kada te nema - ništa više nije isto.

Mama, otišla si deset godina kasnije, a srce je već bilo napola slomljeno. Bez vas, svijet nije isti. Iako hodam kroz život, dio mene je ostao tamo, s vama. U svakom uspjehu i svakom padu, u svakom danu koji prođe — vi ste mi u mislima. U molitvi. U srcu.
Počivajte u miru.
U meni živite zauvijek.

Vaša kćerka SEKA