Doviđenja voljena moja
NANO
Zašto je moralo ovako? Prerano i prebrzo te bolest i zla sudbina ote iz mog zagrljaja. Od danas ništa više neće biti isto. Odnosiš sa sobom i dio mene.
Dio mog srca i duše. Moja najstarija, najmilija sestra, moj prijatelj, oslonac, rame za plakanje kad god je bilo teško. Moja šašavica u lijepim trenucima koje nikad zaboraviti neću. Niko kao ti nije znao istinski da me oraspoloži i nasmije. E, danas sve to ostaje jedna lijepa uspomena, koju ću čuvati i njegovati u srcu i duši dok god dišem. Sve što bih ti sad rekla malo je i teško. Ali ti moram reći jedno veliko HVALA za svu tvoju ljubav, pažnju, požrtvovanost, dobrotu... Sad mi putuj spokojno, odmaraj, pronađi mir među anđelima.
A gore te čekaju naše tetke, naš đed, koji će te dočekati raširenih krila... i čekajte me da se ponovo jako zagrlimo, smijemo, plačemo.
A od danas, MOJE SUZE PREMA TEBI PADAJU,
MOJE SUZE PADAJU NA GORE
Volim te uvijek i zauvjek,
tvoja ANA MACANOVIĆ sa porodicom
