Navršava se četrdeset tužnih dana od kada nas je zauvijek napustio naš voljeni
NEBOJŠA Velimirov VOJVODIĆ
Četrdeset dana je prošlo, kao četrdeset sekundi ili četrdeset godina koje nijesi dočekao, naš voljeni Nebojša. A pohitao si da ne navršiš ni trideset i tri godine. I to onako, dvije neđelje pred rođendan. Kao da te je bilo strah da ti ko ne pokvari naum, da te ne spriječi... Naš sine, brate, unuče, sinovče, brataniću, sestriću... Tvoji najmiliji i najbliži, tvoji rođaci, prijatelji, kumovi-svi na jednoj strani, a ti naš Neško, sam-na svojoj strani. Pitamo se, kojoj?Četrdeset tužnih i pretužnih dana, četrdeset dana bez sna, toliko i pitanja, ali odgovora niotkuda.
Dok budemo živi, pitaćemo te i ponavljati - zašto Nebojša? Mislio si da si tvrđi od ljutog krša Radomirskoga? Pa si Radomir izabrao za svoju smrt. Ljuta rano naša i neprebolu.
Četrdeset dana te sanjamo i dozivamo, a od tebe ni glasa. Onog tvojeg tihog, gotovo nečujnog. Ni glasa ni odgovora. A sve mislimo da ćeš odnekud doći, da je tvoja smrt samo snoviđenje.