Mom
PEKI BAROVIĆU
Četrdeset je dana prošlo od tvog odlaska a ja se i dalje ne mogu suočiti sa istinom da te nema.
Osjećam tvoje prisustvo, čujem tvoje korake, učini mi se da zoveš Rako, hoću nešto da ti ispričam...ali stvarnost opominje, nikada više. Onog dana kada si odlazio, sačekao si Maju i mene, da se oprostimo. Boli me i boljeće me tvoji pogled, suze, poljubac i pružena ruka, a ja, po prvi put, nemoćna da ti pomognem i da te zadržim da ne odeš.
Bio si moja sjajna zvijezda koja mi je osvjetljavala put kojim treba da idem.
To činiš i sad, iako sa nekog drugog mjesta.
Zauvijek tvoja, RADMILA
