PERO SINANOVIĆ

Četrdeseti dan je prošao tuga je užas u srcu mome nijesi se vratio...kući nijesi došao, prazna kuća...o rodni dome. Tišina pritisla tvoj Vidrovan ni radosni ptičiji poj, niti cvijeta, mirisnih jorgovana, niti pčela jutarnji roj.
Nadala sam se da ćeš ipak doći, da je tvoj odlazak ružan san obradovati moje tužne noći osvjetliti srećom ovaj dan.
Da li je moguće da te više nema u svijetu našem raznolikih duša, gdje se uvijek nešto novo sprema nevolja teških duševnih suša.
Otišao si Tajo na istinu Bogu kao i uvijek ponosan i snažan od poštenog rada, umornih nogu porodice naše oslonac važan.
Imaćeš s njime progovoriti koju mudrosti tvojih nikada dosta, ispričati mu radost i tugu svoju rado će primiti velikog gosta.
Gospod te je pozvao sebi u raju ti vječni život dao, njegova ruka pružena tebi mudrosti njegove vjere dušom si brao.

Tvoje ćerka TAMARA i RAJKA sa porodicom

40 dana je od smrti mog oca

PERA SINANOVIĆA

Tata, koliko suza treba još da umije moje lice pa da mi te Bog vrati?
Jer ... šta su ove ruke ako ne mogu tebe da zagrle ?
Šta je ova kuća ako u njoj nema tebe da me dočeka?
Šta je utijeha kad je bol svakim danom sve veća?
Velikanu moj, jesam li ti ikad rekla s kojim ponosom sam uvijek odgovarala na pitanje: " čija si " ? Tvoja tata, mala djevojčica kojoj treba samo da me još jednom zagrliš, priviješ na grudi i kažeš: " Lile biće sve dobro, ne da tebe tvoj tata " .
U ovom filmu života ostala sam bez glavnog junaka mog djetinjstva, bez ruka koje su me podigle kad god bih pala i koje su najglasnije aplaudirale na svaki moj uspjeh .

Od tog 2. aprila kada si me ostavio nijemu od bola svaka tuga je upola veća, a sreća? Šta je bez tebe uopšte sreća?
Budi spokojan tata i čuvaj mi mamu, a ja ću slijediti tvoj put i živjeti tako da ti iz carstva nebeskog me gledaš i budeš ponosan na mene.
Voli te tvoje mezimče.

KĆERKA RATKA