
RADOJKO JOVANOVIĆ
Da mogu tata na tren da te vratim, evo mi duša plakati poče, da mogu da te
zagrlim jako i da ti kažem volim te beskrajno jedini oče.
Da mogu samo na djelić trena, da vidim tvoje lice i oči, ne bih žalila istog
trena sa tobom zajedno na nebo poći.
Da mogu da ti pružim ruku i da mi daš zagrljaj jedan, da mogu samo da ti
kažem koliko sam te puno ostala željna.
Da mogu da udovoljim duši i tužnom srcu što pati, i da ti kažem da te puno
vole moj brat, sestra i mati.
Da mogu tata Maši mojoj na trenutak samo dočarati neostvareni san moj, da
pamti cijelog života dedu svog kao što ja pamtim dedu mog.
Ali joj mogu pričati oče do kraja života svog da je ona bila dedina mrvica
mala a njen deda najveći borac i heroj.
Da mogu... A znam da ne mogu, gore u Raju na Nebeskoj cesti, ali sam
sigurna da ću jednog dana tata tebe ponovo vidjeti i sresti.
Zauvjek ćemo te voljeti i čuvati od zaborava.
Tvoji: ANA, BOŽO i MAŠA