Dobro moje,

RUŽA KORAĆ
Još uvijek čekam da se oglasiš iznenadnim daškom vjetra. Da te još jednom udahnem duboko i da ispuniš prazninu što je zovu nedostajanje. Umjesto da zakoračiš u još jedan krug oko Sunca, odlučila si da odeš ka zvijezdama. Pola mene odnijela si sa sobom zauvijek... Pola sebe, na onaj dan kada smo se rastajale, predala si mi zauvijek. Onako, sestrinski, po pravdi kojom može da se podnese ono poslije. Sad zajedno gledamo sve što mi oko vidi. Zajedno se radujemo svemu što nekada nismo stigle i čekamo onaj ponovni susret kada ćemo da vratimo jedna drugoj, ono što je svaka sebi, na rastanku prigrabila.
Više ništa nije isto. Izmijenila si boju neba. Zaškripala si disanje. Naučih da te branim tugom. Sada te tugom volim još malo više i preko onog što sam znala, a mislila sam da više ne može.
Voli te sestra...
SPOMENKA