
RUŽA KORAĆ
Sa nekim tugama se srodiš i ne želiš da ih preboliš.. Prigrliš ih, kroz vrijeme zavoliš... A nisam vjerovala da može tako... Postanu ti neophodne, životne. Osmisle ti dane, zažive tvojim bićem. Počnu sa tobom da traju i trenutak kad ih napipaš iznova te umiri spokojem. Nije to tuga koja se oroči danom kad smakneš sa sebe crninu. Niti je to ona tuga što je zovu žalost...Drugačije ona boli. Uvuče se u čovjeka i pritaji tišinom. Zaživi tvojim dahom, prokrvi ti vene, privije se uz tijelo, obuzme dušu, usadi dubinom u biće. Bez nje to više ne bi bio ti, a sa njom si postao cio. Samo je rasporediš da izdržiš. Razvučeš je po danima. Navikneš da su tu i pritajiš ih sa hiljadu usputnih sreća da bi živio i preživio život. Oblažeš je osmjehom, hraniš pjesmama, dotičeš sjećanjima...
Još uvijek čekam da se oglasiš iznenadnim daškom vjetra. Da te još jednom udahnem duboko i da ispuniš prazninu što je zovu nedostajanje.
Bolno mi fali mali dodir, tek da ti prepoznam toplinu...
Srećan rođendan dušo moja...
Tamo negde visoko, oduvaj sve svećice.
Voli te tvoja sestra svakim udahom pluća, svakim otkucajem srca... Dok me ima.
SPOMENKA