Sa slomljenim srcem u tišini duše i suzama koje ne prestaju da teku, opraštam se od mog brata od strica

BRANKA - ŠANJA VUKČEVIĆA

Brate moj, tvoja dobrota nije bila glasna, ali je toplo grijala. Tvoje poštenje bilo je neprolazno, kao stijena, čvrsto, nepokolebljivo. Nikada nikom nijesi okrenuo leđa. Nikada nijesi zatajio kada je trebalo stati uz brata, uz prijatelja, uz bilo koga ko te je trebao. Bio si od onih rijetkih koji nose srce na dlanu a obraz čist kao suza. Uvijek spreman da pomogneš, da zagrliš, da kažeš riječ koja liječi. Tvoja odanost, tvoja bratska ljubav, tvoja tihost, tvoja snaga prema meni i mojoj porodici, to je ono što te je činjelo posebnim i jedinstvenim. Zato me tvoj vječni odlazak lomi i boli. Ne samo da sam izgubio brata ... izgubio sam jedan od poslednjih svjetionika u ovom svijetu. Izgubio sam oslonac, rame, dio mog djetinjstva, moju sigurnost. Bio si moj brat, ali i moj saputnik kroz život, moj oslonac, moja snaga kada sam bio slab, moje rame kada sam bio umoran od svega. Znao si me čuti i kad ćutim. Čuvaću tvoje ime, tvoje i moje priče, tvoj osmjeh. Govoriću o tvojoj dobroti, tvojoj ljudskosti, jer ljudi poput tebe ne umiru, dok se o njima priča sa ljubavlju.
Zauvijek ćeš biti u meni i dio mene, moj dobri brate.
Zaslužio si nebo!

ZORAN, ZDENKA, VANJA, SANJA i MILOŠ sa svojim porodicama