Voljeni naš oče, đede i taste

SLAVENKO LUBARDA
Riječi ne mogu opisati ovu tugu i bol. Ona se osjeća i nosi u srcu, u svakom uzdahu. Bol koja ne prolazi i koja nikad proći neće, ni za tobom, ni za majkom.
Dobri moj tata, još uvijek očekujem tvoj poziv, krećem da te pozovem, još uvijek se nadam da ću te vidjeti, da ćeš me nekom tvojom šalom nasmijati...ali nećeš...nikad više.
Teško je doći u roditeljski dom i ne vidjeti te na terasi, da nas čekaš, da se raduješ svakom našem dolasku...teško je...
Neka ti dobra i plemenita duša u spokoju počiva, a mi ćemo te s ponosom čuvati u srcu.
Tuguju za tobom:
ćerka MARIJANA, zet GORAN, unuka LIDIJA i unuk UROŠ RADUSINOVIĆ





