SLOBODANKA MAROVIĆ

Moja draga baba, prošle su već dvije godine otkako nisi sa nama, a ja još uvijek osjećam tvoju blizinu kao da si juče stajala na vratima i čekala me.
Tvoje ime i danas nosi toplinu, baš kao i svaki trenutak koji si mi poklonila. Još uvijek čujem kako me zoveš „Mišo“, onako nježno i s ljubavlju koju samo ti znaš dati.
Nijedno jelo nikada nije imalo takav ukus kao ono koje si mi ti spremala, jer u svako tvoje jelo bila je umiješana tvoja ljubav.
Naučila si me da je dom tamo gdje te neko voli bezuslovno a ti si meni bila i dom i oslonac i nježnost.
Sjećam se tvojih cvjetova, kako si ih sa istom brigom čuvala kao i mene. Kao da si kroz njih govorila da sve što se voli, treba njegovati. Možda zato danas, kad vidim neko lijepo cvijeće, prvo pomislim na tebe.
Hvala ti za ljubav koja nije nestala, već i dalje živi u meni.
Nedostaješ, ali si tu u svakom mom koraku, u svakoj dobroti koju pokušavam da pružim drugima, baš kao što si ti učila mene.

Zauvijek tvoj unuk
MARIO MALJEVIĆ

Sjećanje na oca i majku

ANTO
MAROVIĆ

SLOBODANKA
MAROVIĆ

S neizmjernom tugom, ali i ponosom koji nosim u srcu, prisjećam se tebe voljeni oče i voljena majko, dvoje ljudi čija je ljubav oblikovala moj život i ostavila trag koji ne može izblijediti. Otišli ste tiho, onako kako ste i živjeli, ali prostor koji ste ispunjavali svojom dobrotom i toplinom ostao je zauvijek obasjan vašim prisustvom.
Danas, dok se sjećam vas roditelja, osjećam kako se uspomene pretvaraju u toplo mjesto u srcu, mjesto u kojem ste još uvijek zajedno, baš onako kako ste uvijek bili.
Rijetko se na ovome svijetu sretnu dvije duše koje se tako potpuno nadopunjuju, koje žive jedno za drugo, koje ne idu nikuda bez onog drugog. A oni su bili upravo to jedno drugome oslonac, snaga, ljubav i dom. Otac snaga koja je sve držala uspravno, moj kompas, a majka toplina našeg doma, moj ratnik. Za mene, oni nisu samo roditelji, oni su svetinje moje.
Pošaljite mi snage kada mi ponestane, pošaljite mi mir kad srce zaboli. A ja vam šaljem ljubav onu istu koju ste mi dali, samo još veću.

Vaša kćerka KATARINA MALJEVIĆ

SLOBODANKA MAROVIĆ

04.12. danas, dvije godine otkako je moja majka otišla na neko mirnije mjesto, prisjećam se svega što je činilo nju moju Vilu. Tako sam je zvala, i nije bez razloga bila je tiha snaga mojeg doma, žena koja je sa nevjerovatnom ljubavlju i posvećenošću držala sve oko sebe na okupu. Njene ruke, njene misli, njena briga sve je to bilo utkano u svaki dan našeg života.
Svako jutro počinjalo je njenom toplinom. Naše jutarnje kafe bile su više od navike bile su ritual, vrijeme u kojem je sve drugo moglo da stane, samo da ostane to zajedničko, kratko, ali dragocjeno parče dana. Ta jutra danas bole, ali istovremeno i griju. Danas palim svijeću ne radi sjećanja na tvoj odlazak, nego da zasvijetli uspomena na sve svjetlo koje si unijela u naš život. Da zahvalim za nesebičnu ljubav, za beskrajnu brigu, za mir koji si unosila u naš dom, za sve nevidljive žrtve koje si davala. Da zahvalim što si bila upravo takva kakva jesi moja Vila, naša čuvarica, srce naše kuće. Ti si moja mjera, moj uzor, moj korijen.
I znaj, gdje god da si voljena si. Danas, juče, sutra, uvijek i zauvijek.

Tvoja ćerka KATARINA MALJEVIĆ sa porodicom

04.12.2024. godine navršava se godina dana voljenoj babi

SLOBODANKA MAROVIĆ

Stara moja, prođe godina, a kuća još miriše na tebe. Fališ mi baba.
Vrijeme koje protiče samo učvršćuje tvoj lik i sjećanje na tebe.
Svojim životom si pokazala da je moguće ostati uspravan i dostojanstven čak i u najtežim životnim okolnostima. Bila si oličenje prirodne ljepote i ljudske dobrote, moj veliki oslonac, ponos i dika. Počivaj u miru, heroju mojeg djetinjstva, a ja ću ponosno koračati putevima koje si mi ti osvijetlila.
Vječna ti slava, babuši moj.

Tvoj unuk MARIO MALJEVIĆ

04.12.2024. godine navršava se godina dana voljenoj majki, babi i tašti

SLOBODANKA Antova MAROVIĆ

Majko, Boliš i nedostaješ...
I nikada više ja neću osjetiti nježnost tvoje ruke, nikad više... možda tek u raju...
Kako ti je tamo Vilo moja, čuvaju li te? Da nisi sama možda, često se zapitam jeste li Ti i Tata zajedno gore? Znam da nisi navikla biti sama... Kada majka ode, nešto umre u duši. Ali ne umre njena ljubav, dobrota i požrtvovanje koje ima posebno mjesto u mom srcu. Teško je isplakati a još teže izreći sve ono tugom nakupljeno zato papir trpi sve. Hvala Ti na svim divnim toplim i prijatnim porodičnim trenutcima. Tvoja ljubav je znak svjetlosti koja nas vodi kroz životne uspone i padove. Tvoj odlazak na vječni počinak je rana u srcu koja ne zarasta. Donijećemo ti danas cvijeće koje si toliko voljela i zaliti ga suzama, za najbolju majku na svijetu. Svetinjo moja!

U nedelju 01.12.2024. godine tvoja najuža porodica će posjetiti tvoju vječnu kuću na groblju Sveti Vid.

Kćerka KATARINA MALJEVIĆ sa porodicom

30 godina je od smrti moga oca i 6 mjeseci od moje majke

ANTO
MAROVIĆ

SLOBODANKA
MAROVIĆ

Svetinje moje! Da li ste zajedno? Da li vas iste brige more? Da li vam ljubav isto cvjeta? To su pitanja na koje nemam odgovore. Vilo moja da ti se zahvalim što si tako brzo uspjela da mi se javiš u snovima, da mi kažeš da si se tamo dobro smjestila i da te više ništa ne boli. Samo mi je žao što sam se brzo probudila i ti si onda nestala. Tako isto si nestala 04.12.2023 kao u snu nekom. Šest mjeseci prođe a isto je osjećanje kao i taj dan. Nema mojih iskrenih prijatelja. Nema vas roditelje, ne zove me niko kćeri moja. Dolazak proleća svake godine još više pojačava tugu i bol, jer sa prolećem je ugašen život jednog dobrog čovjeka, meni svetinja-oče moj. Odletela je moja nježna ptičica, Vila moja,ostala je ljubav, sećanje koje će trajati uvijek. Prođoše trideset godina oče moj, prođoše 6 mjeseca Vilo moja, proći će još bezbroj njih, ali dok god sam živa, u mojem srcu živjećete vi.

Vaša ćerka KATARINA MALJEVIĆ sa porodicom

04.06.2024 je šest mjeseci od kada nije sa nama moja draga baba

SLOBODANKA Antova MAROVIĆ

Kraljice moja,
Bila si tako hrabra pokušavajući da me zaštitiš od svega. Hvala Ti na tome. Hvala Ti na svemu lijepom jer si ti bila hodajuća ljubav. Hvala Ti što si najljepšim bojama bojila moje djetinjstvo. Hvala Ti što si najtoplijim zagrljajima grijala moje srce. Hvala Ti što si najnježnijim riječima hranila moju dušu. Babuši to tako više niko neće umjeti.Imam mnogo lijepih uspomena i jedino po njima ću te i pamtiti. S ljubavlju koju smrt ne prekida ostaćeš u mojem srcu, a ja ponosan na tvoj dostojanstven život najbolja i najljepša moja.
E sada babuši moj, počivaj u miru Božjem, u zagrljaju moga đeda Anta.

Tvoj unuk MARIO MALJEVIĆ

U neđelju, 14.01.2024. je 40 dana od smrti moje mile babe

SLOBODANKA MAROVIĆ

Draga baba, i dalje tražim smisao u vremenu koje je proteklo od dana kad si nas napustila. Jedini smisao koji nalazim jeste da nijesi ni pošla, već da jednako živiš kroz nas, kroz naše priče i nas same, baš onako kako bi i ti htjela. Ti si izvorišna tačka naše vjere u radost i bezbrižnost, ali i naše sigurno skrovište onda kad je teško. Babuši, ti si stameni temelj našeg postojanja. Babuši, ti si simbol ljubavi, radosti, nesebičnosti, svih epiteta koje krase jednu babu-bajku. Sinonim za dobrotu i požrtvovanost i tople ruke, koje griju našu dušu. Bila si vazduh, neophodna i prisutna, bila si sunce, koje grije i topi sve zime u nama, bila si nebo, beskrajna i plava. Bila si čvrsta karika u porodičnom lancu. Obećala si da ćeš ostati vječna, sad znam šta znači vječnost. Ne brini, živiš i dalje, nije vrijeme učinilo ništa više, niti manje sa njegovim protokom, da bih te zaboravio. Samo dajem novi smisao svemu što dolazi, jer se osjeća tvoje nedostajanje, pa za trenutak osjetim slabost. Naša si ljubav i podrška zauvijek. Hvala ti za časnost i bezgraničnu ljubav koju si mi darivala. Nedostaješ mi za sve u svemu.

Tvoj unuk MARIO MALJEVIĆ

14.01.2024. je 40 dana od smrti moje majke

SLOBODANKA Antova MAROVIĆ

Majko, ja ne znam istinu gdje si, kako ti je, ostaje da vjerujem ljudima koji o tome pričaju. Ne mogu reći da očekujem da ćeš svaki čas doći, jer dobro znam da sam te spremila na vječni počinak. Ranjeno srce je zauvijek ranjeno, nema povratka. Borim se sa neumitnom stvarnošću da me nikad više neće dočekati tvoj osmijeh na pragu roditeljskog doma. Mila moja Vilo, voljeću te do zadnjeg otkucaja srca. Ponosna sam na svaki trenutak proveden sa tobom. Sa mnom si svakoga dana i u svemu, živjećeš vječno u mom srcu, u mojim najljepšim pričama o tebi... Koliko je samo bilo teško izgubiti te, toliko je još teže naučiti živjeti bez tebe. Postoji ljubav koju smrt ne prekida i tuga koju vrijeme ne liječi. Koliko mi nedostaješ zna Nebo... zna Mjesec i Sunce. Zna beskonačnost. Ja i ti. Zauvijek. Sreća je i ponos zvati se tvojom ćerkom.
Ovim putem zahvaljujem svima koji saučestvovaše u mom bolu. A najveću zahvalnost svome sinu Mariu i suprugu Đorđu!
U nedjelju 14. januara 2024. godine u 10h porodica će posjetiti tvoju vječnu kuću i još jednom se sa ponosom prisjetiti tvog časnog i sadržajnog života.

Kćerka KATARINA MALJEVIĆ sa porodicom