U utorak 19. avgusta navršava se četrdeset dana od smrti moje supruge
STOJANKE POPOVIĆ
rođene Jaćimović
Naš životni put ili našim neznanjem ili onim što se sudbina zove dokaza da nije uvijek tačna ona davna izreka: da je svako kovač svoje sreće i da svako uređuje svoj život. I naš je trebao biti drugačiji ali i takav kakav je bio trudismo se da ga makar ne otežavamo jedno drugome i da ne budemo teret ni rodbini ni prijateljima. Možda nijesmo uspjeli ali mi pričinjava olakšanje da nam je velika većina oprostila, što mi kao dokaz služi masovno prisustvo Stojankinom ispraćaju na vječni počinak na što im ostajem vječno zahvalan.
Onima koji ne uspješe da nam oproste, doživotno izvinjenje.
Svačiji život od rođenja do smrti ispunjen je nadama i željama a takvi su bili i naši.
Imali smo jednu veliku zajedničku koja nam se nažalost nije ispunila a Stojanka je između ostalih imala i još dvije koje je posebno u zadnje vrijeme često ponavljala, prva da umre makar dan prije mene, a druga da je sahranim na Medun i obadvije joj se ispuniše. Prvu sudbina a drugu ja, pa sad neka spokojno odmara onamo đe joj bi želja a ja nastavljam ovozemaljski život kroz koji sam priznajem griješio ali nikad ne mogu i neću priznati da sam grešan.
Umjesto tradicionalnog obilježavanja četrdesetodnevnog pomena prilažem 500 eura za potrebe održavanja groblja na Gornjem Medunu.
Suprug ĐURO POPOVIĆ
