STRAHINJA VUČETIĆ

U našoj dnevnoj sobi, velika slika na zidu posvećena TEBI. U malom plavom duksu sa pandama. Brat pita, ali još uvijek ne razaznaje i ne shvata jer je previše mali. Mi biramo riječi da objasnimo ko je dječak na njoj. Mali naš dječak, Strahinja. Naša mala nevina ptica. Zauvijek bezgrešna i čista. Dobićeš seku, mi funkcionišemo i borimo se. Ne djelimo tugu previše često već u sebi držimo, mislim.. sve znamo. Tata i dalje negira da preboli, a majka mudro ćuti dok se srce cijepa. A kad nekad neka suza kane, brzo briše.Mi znamo da je nemoguće živjeti bez ovog nedostajanja. Treća godina za redom danas kako su nam ruke svezane. Toliko jaki, a toliko slabi i mali pred sudbinom tvojom. Da znaš, u svakoj priči o djeci budeš spomenut i nabrojen. Ti si naše malo čedo o kojem se govori sa neizmjernom srećom i tugom istovremeno, nadajući se da niko ko ne zna neće pitati dalje.. Poput pitanja đe si, koliko bi imao godina.. jer to bi nas strašno povrijedilo. No mi sine jedno možemo i oćemo. Doći ćemo ti, srešćemo te ponovo i zagrliti. Bićeš ti opet sa nama. Ova ljubav, tuga i želja je jedino što ne prolazi nego se povećava. Nešto je što se nikome ne može ispričati i objasniti. A drži nas čvrsto zajedno. Volimo te najjače, najsrećnije i najbolnije, tatina preslika nono, mamin prvi susretu sa nesebičnim majčinstvom, a bratovo pitanje i zbunjujući pogledu.. U svemu si.. zauvijek sa nama.

Tvoji: tata ŽELJKO, mama TEODORA i brat BOGDAN