VERONIKA PAVIĆEVIĆ

Pružala si mi ruke cijelog života, a ja ću moje da dižem ka nebu i zauvijek vjerujem da me čuvaš, anđele. Kada ljudi kažu da je neko dio njih, to znači da se ne osjećaju cijelima bez te osobe. Kada bih ja pričala o tebi, ne bih rekla da si dio mene već da je tvoj dom u mome srcu, mojoj duši. Ali neću te ni sada razočarati i reći da ja nisam cijela bez tebe, jer znam da me tako nisi učila i pripremala za ovaj dan. Da se borim i živim nisi me učila riječima, već samo time što sam imala čast da gledam tvoj život, da gledam tebe kako si se svakog dana svog života borila, za sebe, za porodicu, za sve nas. Postavila si standarde za rijec BORAC. Ponosna sam na tebe, na lekcije, primjere i svaki savjet koji sam čula od tebe. Ostavila si mi toliko toga vrijednog u srcu i glavi ali i težak zadatak, da pokušam kroz život da budem bar pola tebe. Vječno će u meni da živi sve ono što si posadila, zalijevala, a sada je ostalo samo da raste. Neću reći ni da si moja ruža, ni ptica, ni zvijezda, a ni mjesec, želim da od danas budeš moje nebo koje je uvijek tu, i noću i danju, i po kiši i po suncu i nikad ne nestaje. Za ovih mojih 20 godina, svaki moj korak je bio motivisan vjetrom koji si mi ti davala. Ja znam da me nisi ostavila i znam da vjetar nikad neće stati, samo će dolaziti sa malo veće daljine. Čuvaj mi se bakice, a ja se ne bojim jer znam da si zauvijek tu.

Unuka VIKTORIJA