Posljednji pozdrav našoj voljenoj babi

VERONIKI PAVIĆEVIĆ

Voljena naša baba Verka, znaj da je neizmjerna praznina i tuga u našim srcima od dana od kada si nas napustila.
Da li znaš da te praunučići traže po tvojoj kući, jesi li se ustala od popodnevne dremke i da li ima svijetla upaljenog u tvojoj dnevnoj sobi ?!
Svijetla upaljenog nema... ustala se još nisi....otišla si bezbrižno na svoj Vječni počinak, a oni i mi ćemo obilaziti tvoju Vječnu kuću i sa puno emocija prepričavati sva dešavanja koja smo zajedno sa tobom prošli.

Počivaj u miru baba Verka i znaj da ćeš nam zauvijek biti u srcu.

Tvoj unuk BOKI sa porodicom

Poslednji pozdrav dragoj baki

VERONIKA PAVIĆEVIĆ

Kada nam odlazi neko drag, ne boli smrt, već boli sve ono što dolazi poslije. Boli praznina koja nikada neće biti popunjena. Boli nemogućnost da još nešto uradimo za njega. Bole riječi koje nismo rekli, a mogli smo. Bole uspomene. Bole ćutanja... Boli to što će svuda da nam fali i što će uvijek biti taj neko koji nedostaje.

Počivaj u miru i neka te anđeli čuvaju.

Unuk VLADAN sa porodicom

Draga majko,

VERONIKA PAVIĆEVIĆ

Otišla si tiho i dostojanstveno kao što si i živjela.
Nama si ostavila veliku prazninu i sjećanje na tebe.

Sin ŽELJKO i snaha SMILJANA

VERONIKA PAVIĆEVIĆ

Pružala si mi ruke cijelog života, a ja ću moje da dižem ka nebu i zauvijek vjerujem da me čuvaš, anđele. Kada ljudi kažu da je neko dio njih, to znači da se ne osjećaju cijelima bez te osobe. Kada bih ja pričala o tebi, ne bih rekla da si dio mene već da je tvoj dom u mome srcu, mojoj duši. Ali neću te ni sada razočarati i reći da ja nisam cijela bez tebe, jer znam da me tako nisi učila i pripremala za ovaj dan. Da se borim i živim nisi me učila riječima, već samo time što sam imala čast da gledam tvoj život, da gledam tebe kako si se svakog dana svog života borila, za sebe, za porodicu, za sve nas. Postavila si standarde za rijec BORAC. Ponosna sam na tebe, na lekcije, primjere i svaki savjet koji sam čula od tebe. Ostavila si mi toliko toga vrijednog u srcu i glavi ali i težak zadatak, da pokušam kroz život da budem bar pola tebe. Vječno će u meni da živi sve ono što si posadila, zalijevala, a sada je ostalo samo da raste. Neću reći ni da si moja ruža, ni ptica, ni zvijezda, a ni mjesec, želim da od danas budeš moje nebo koje je uvijek tu, i noću i danju, i po kiši i po suncu i nikad ne nestaje. Za ovih mojih 20 godina, svaki moj korak je bio motivisan vjetrom koji si mi ti davala. Ja znam da me nisi ostavila i znam da vjetar nikad neće stati, samo će dolaziti sa malo veće daljine. Čuvaj mi se bakice, a ja se ne bojim jer znam da si zauvijek tu.

Unuka VIKTORIJA