Tamo gdje si ti stala za mene je stao svijet, moja najvoljenija majko

VJERA JOVIĆEVIĆ

Anđele, prošlo je triedeset dana otkako je tvoj odlazak utišao sve glasove i ugasio sve boje u mom životu. Kažu da zemlja nastavlja da se okreće, ali ja znam da od tog dana hodam po krhotinama sopstvenog srca. Mjesec dana te nema, a meni se čini da čitavu vječnost učim kako se diše bez tvog vazduha i kako se živi bez tvog blagoslova. Bila si moj početak, moja prva riječ, moj svetionik i moja jedina sigurna luka u svakoj oluji. Sa tobom je otišao onaj najnježniji dio mene, onaj koji je znao da je zaštićen samim tim što ti postojiš na ovoj zemlji. Niko nikada neće znati da me sasluša tvojom tišinom i niko me neće voljeti tvojom nesebičnošću. Moj bol nije u suzama koje padaju, već u onome što je ostalo skriveno u mojim grudima-u neizrečenim riječima, u praznoj stolici i u čekanju koje više nema smisla. Zaključala sam te u svoju dušu, tamo gdje smrt nema pristup i gdje tvoj topli osmijeh nikada neće izblijediti.
Ponosna što sam tvoja, slomljena što više nisi sa mnom.
Lijepo spavaj, pile moje, i neka te u rajskom plavetnilu nebeskih visina čuvaju anđeli, a svjetlost vječna svjetlila tebi.

Tvoja jedinica, ćerka KATARINA