VJERA RADOJIČIĆ
Majko moja, danas bi slavila 70-i rođendan…
Samo tri dana otkako tvoje srce više ne kuca.
Nijesi mi bila samo majka-bila si moj prijatelj, moj oslonac, moj tihi saveznik.
Kada mi je bilo teško, dolazio bih kod tebe… i samo tvoje prisustvo, tvoje ćutanje, donosilo mi je mir.
Bila si stub naše porodice, naš ponos i snaga.
Tvoja mirnoća, staloženost i hrabrost bile su lekcija svima nama.
Voleo bih da sam imao tvoju hrabrost. Žao mi je što nismo stigli sve da kažemo jedno drugom.
Kad bih ti došao, osećao sam da vjeruješ da imam rješenje za tvoju bolest.
Kao da si gledala u mene tražeći izlaz.
A ja… bio sam bespomoćan, i to me najviše slomilo.
U poslednje vreme sam ćutao-nisam hteo da osjetiš da se borba opet vraća.
Plašio sam se, a i nisam pronalazio način, kako da ti kažem sve što mi je bilo na srcu. Neću zaboraviti tvoje poslednje sate.
Kad si mi mahnula iz bolničkog kreveta… kroz prozor je prodirala prelepa svetlost.
Sunce je zalazilo, nebo je sijalo blagim sjajem.
Ta svetlost je bila spokojna, tiha… kao da me umiruje, kao da mi kaže da se rastanak bliži.
I znao sam… to je bilo zbogom, ali i pozdrav pun ljubavi.
Nedostaješ mi, majko i nedostajaćeš svakoga dana.
Tvoje prisustvo, tvoj glas, tvoj pogled, tvoja snaga, zauvijek će mi nedostajati.
Počivaj u miru, Majko.
Tvoj sin DRAŠKO