Četrdeset dana bez tebe…

VLADO

Vjerovala sam da ćemo dobiti i ovu bitku, kao i mnoge prije nje.
Vjerovala sam u snagu istrajnosti, nepokolebljivu volju i tihu hrabrost koje su nas vodile kroz brojna životna iskušenja. Ipak, život ponekad ispisuje stranice koje nijesmo spremni da čitamo i donosi ishode pred kojima i najčvršća vjera ostaje bez odgovora.
Svoje bitke vodio si tiho i u najtežim trenucima čuvao svoje dostojanstvo.
Dok sam još vjerovala u pobjedu, nijesam do kraja razumjela koliko su te iscrpile godine borbe i koliko ti je, poslije svega, bio potreban mir.
Najteže je pogledati nekoga posljednji put u oči, držati njegovu ruku i znati da dolazi trenutak kada je moraš pustiti. Nijesam znala kako se pušta ruka koju sam toliko godina držala.
Postoje trenuci od kojih se ne opraštamo, već ih zauvijek nosimo u sjećanju.
Danas, nakon četrdeset dana, više ne tražim odgovore.
Nadam se da si pronašao mir koji si zaslužio i da te ništa više ne boli.
Počivaj u miru.

Tvoja SUPRUGA

VLADO

Četrdeset dana je prošlo, a čini mi se da je svakim novim danom sve teže prihvatiti da te više nema da me dočekaš kući.
Nedostaješ u svakom povratku, u svakom trenutku u kojem bih poželjela da si tu, u svemu što je nekada bilo naše, a sada je samo uspomena.
Čuvaćemo tvoje ime, tvoje uspomene i sve ono što si ostavio u nama.
Možda te više ne možemo zagrliti, ali ćeš zauvijek imati svoje mjesto među nama.
Jer neki ljudi ne odlaze onda kada ih više nema - žive kroz ljubav onih koji ih pamte.

Voli te, zauvijek,
tvoja „treća sreća“ ADRIANA

Četrdeset dana bez tebe tata..

VLADO

Još uvijek nam je teško da pronađemo mjesto za prazninu koju si ostavio.
Nedostaju nam tvoje nježne riječi, zagrljaji, pažnja i ona sigurnost koju smo imali samo zato što si ti bio tu. Nedostaje nam da te pozovemo, ispričamo ti nešto sasvim obično, podijelimo s tobom neku radost i čujemo tvoj glas.
Najviše boli što nas čeka toliko toga što smo željeli da doživiš s nama. Što nećeš biti tu da ispratiš naše korake, da se raduješ našim uspjesima, da budeš ponosan na nas i da nas, kao uvijek, dočekaš raširenih ruku.
Još smo toliko toga željeli s tobom, a nijesmo ni slutili koliko će nam nedostajati sve ono što smo smatrali da se podrazumijeva.
Hvala ti što si nam pokazao koliko otac može biti nježan, pažljiv i pun ljubavi.
Tu ljubav ćemo nositi kroz život, a tebe čuvati u svemu što jesmo i što ćemo tek postati.
I ma koliko godina imali, uvijek ćemo biti tvoji najmlađi, a ti naš tata.

Zauvijek tvoji blizanci MILO i DARIJA

40 dana bez tebe, tata…

VLADO

Još uvijek je teško prihvatiti da je došao dan kada moramo nastaviti bez tebe.
Ostali su trenuci koje smo dijelili, riječi koje pamtimo i uspomene kojima ćemo se uvijek vraćati. Znamo koliko si se borio i koliko si snage uložio u život koji nije uvijek bio lak. Do posljednjeg dana ostao si dostojanstven, ponosan i svoj.
Takvog ćemo te pamtiti.
Hvala ti za temelje koje si nam postavio, za sve čemu si nas naučio i za sigurnost koju si nam pružao.
Svako od nas nosiće dio tebe na svom životnom putu. To je ono što ostaje iza čovjeka i što ni vrijeme ni odlazak ne mogu izbrisati.Danas se opraštamo sa sviješću da neke praznine ništa ne može nadomjestiti, ali i sa ponosom što smo imali upravo tebe za oca.
Počivaj u miru, tata.
Svoj život si ispisao, a mi ćemo tvoje ime nositi dalje, sa ponosom i poštovanjem.

Tvoja djeca,
MILO, VLADANA, ANĐELA, ADRIANA i DARIJA

Dragi tata

VLADO

Ne znam kako se čovjek navikne na prazninu koju osjeti nakon gubitka oca.
Znam samo da mi jako nedostaješ i da se ta praznina i ta bol riječima ne mogu opisati.
Još uvijek te čekam, još uvijek se nadam.
Živiš i živjećeš dok god ja budem živa, kroz moje riječi, moje priče i uspomene.
Čuvaću te od zaborava.

Tvoja VLADANA

Navršava se četrdeset tužnih dana od kada nas je napustio naš voljeni

VLADISLAV Milanov MITROVIĆ

Obavještavamo rodbinu, kumove i prijatelje da ćemo u subotu 14.11.2026. godine u 10 časova posjetiti njegovu vječnu kuću na groblju manastira Praskvica.

OŽALOŠĆENA PORODICA