Najdraži naš Žekoljo, moj otace

ŽELJKO KOSTIĆ
Sanjala sam te sinoć, pojavio si se i rekao da moram da idem dalje, da putujem,
da se ponašam kao da si tu i da ćeš jedino tako biti srećan. Često te sanjam i
osjećam tvoje prisustvo, čujem tvoj glas kadgod si mi potreban.
Trudim se da se radujem više jer znam da je jedino tako tvoja duša mirna, svaki
put kad se smijem, smiješ se i ti sa mnom. Mnogo nam nedostaješ, bokseru.
„Rosom cvijet se mije.
Mrav kapljice pije.
Tuga sva se skrije.
Sunce se nasmije.“
-Željko Kostić, Vrelina rose.
Volimo te snažno i zauvijek,
kćerka BOGDANA i supruga VERA