Dragi naš
ŽIVKO
Danas stojimo pred nepravdom koju nijedna riječ ne može ublažiti. Pred tugom koju nijedna suza ne može isplakati. Pred gubitkom koji ne staje u srce. Naš Živko... bio je više od dječaka. Bio je svjetlost. Osmijeh koji grije. Pogled koji zna. Duša koja je znala voljeti i boriti se, i kad bi mnogi već odustali. U svojih petnaest godina, proživio je više hrabrosti nego što mnogi u cijelom životu ne saberu. Nakon strašne nesreće, njegovo mlado tijelo vodilo je borbu koju ni odrasli ne bi lako podnijeli. A on… on je ćutao, ali se borio. On je volio život. I vjerovao u povratak. Vjerovali smo i mi, svi. Držali smo mu ruku, dozivali ga, molili se. I znao je, siguran sam, koliko je voljen. Njegova dobrota nije bila naivna, bila je snažna. Njegova nježnost nije bila slabost, već snaga. Njegov osmijeh bio je lijek. Za porodicu, za drugove, za svakoga ko bi ga upoznao.
Zlatni dječače, otišao si od nas, ali nikada iz nas. U tvom hrabrom srcu bilo je toliko života, toliko ljubavi, toliko nježnosti. Zauvijek ćemo pamtiti tvoje oči, tvoju toplinu, tvoju borbu. I čuvat ćemo tvoje ime kao svetinju.
Danas te ne ispraćamo. Danas te grlimo u tišini, stavljamo te među zvijezde, tamo gdje pripadaju samo najbolji. Neka te anđeli nose. I neka ti bude vječno mirno, blago i toplo.
Počivaj u miru, Živko naš.
PORODICA
