Poslednji pozdrav moj najhrabriji i najnježniji čovječe, moja snago, Diko moja
oče moj ZORANE
Zoćko moj...Čekala sam te jutros da mi kuvaš najljepšu kafu na svijetu i da se ispričamo ti i ja, dušo moja. Da se našališ i uljepšaš mi dan.Da mi kažeš kako se osjećaš dobro, da ćeš da pješačiš, iako sam svakog dana strahovala da bi me ovako nešto moglo zadesiti.Ipak si uspio da me iznenadiš.Jer tvoje srce, to čudo nad čudima, izdalo te. Ti mene nijesi nikada. Obećavam ti da ja tebe neću.Nikada više. Ti si jedan od onih koji će živjeti vječno. Dominantan, hrabar, čestit, istinoljubljiv, privržen, tačan, obrazovan, inteligentan, duhovit, talentovan. Ti si Božiji dar.Hoćeš li mi i sada dati snagu da idem dalje? Ne umijem da se ponašam, teško ću bez tebe moći. Ti bi mi sad rekao "čuvaj majku", ženu tvoju koju si volio najviše i bio najbolji muž, isto kao i otac, tu ženu, našu majku, koja te voljela i voli kao zjenicu oka svog i čuvala te kao dragulj.Znali smo da nije vječno.Ali ko je pripremljen na ovakav čas? Ionako ništa nije vječno. Samo naša ljubav.I naša tuga. Ne želim da se oprostim od tebe, ostaješ ovdje, u nama i oko nas, u svakoj priči, pjesmi, u našim ranjenim srcima.Ispunićemo Miloš i ja tvoju želju.Čuvaćemo našu majku-ovog anđela i srešćemo se mi skupa svi jednog dana...Opet.
Voli te tvoja MILICA