Mom JOVANU
Kad nemaš tatu,
ko ljevoruk bez lijeve ruke zapisuješ dane desnom
i učiš nanovo korake.
Dok leži Gromada koja te je štitila,
ti stoički podnosiš udarce i smiješ se životu izazovno
udari jače, lupežu i tatokradice, ja sam na nogama ostala!
Okrećeš se dugo cestama i nikada ti ne dosade iste priče
ljudi koji su ga poznavali jer tako kradeš prošlost
u kojoj je još disao i još koračao istim drumovima.
Kad nemaš tatu,
dugo se ne miriš s činjenicom da ga nemaš.
I sve ti zaliči na njega, a niko mu ne pristaje
i niko ga zamijeniti ne može.
Preturaš dane zajedništva
i kuneš sebe svakog trena u kom ga ne grliš
jer ne možeš, zbog svakog trena u kom ga nisi grlila više
a mogla si.
Kad nemaš tatu,
zasučeš rukave i biješ bitke sam, svjestan
da te nikad više ne može zaboljeti onako kako je zabolio on.
Ne nadaš se zaštitu slatkorječivih šarlatana
što nakon ispičanih bajki odlaze u basne
ko glavni junaci tamošnjih zbivanja.
Kad nemaš tatu,
sjetiš se svih koje imaš pa grliš čvršće,
da u toj milisekundi puštanja ne skliznu slučajno u zbogom
bez zbogom.
Više cijeniš magnovenja s pravima,
a manje bole rastanci s krvima.
Kad nemaš tatu,
godine prođu dok sebi konačno ne priznaš
da ... n e m a š ... t a t u.
Tvoji: DRAGI, NJAKI, ZLATO i ljuba ANA
