Navršava se tužnih 40 dana od smrti mog strica

MILOŠA MAROJEVIĆA

Tvoj dostojanstveni i časan život, plemenita duša i Veliko srce u kome je bilo mjesto za sve nas zaslužuje vječno sjećanje i poštovanje.

Tvoja VANJA sa porodicom

SINE NAŠ

Kažu da ne postoji veća bol nego kad roditelji sahrane svoje dijete-i mi to sada živimo u svakom dahu, u svakoj tišini, u svakom trenutku bez tebe.
Dišemo ranjenim srcima koja traže snagu da izdrže, tješimo se tvojim sinovima u kojima vidimo tvoj lik, tvoj osmijeh i svu dobrotu koju si nosio.
Svaki kutak kuće nosi tvoje uspomene, svaki trenutak je tišina koja odjekuje tvojim imenom, ali i toplinom tvoje ljubavi koja nas i dalje grije.

Ponosni smo što smo bili tvoji roditelji, što je tvoja dobrota ostavila trag u svima koji su te poznavali.
Volimo te beskrajno, sine naš i nosimo te u srcima dok dišemo, dok mislimo na tebe i dok čekamo dan kada ćemo te ponovo zagrliti.

Tvoj otac GARO i majka RAJKA

Naš voljeni

MIHAILO

Pola godine je prošlo otkako te nema među nama a svaka misao, svaki dan, nose tvoje ime.
Još uvijek učimo da se budimo bez tvog glasa, da naveče gasimo svijetlo bez tvog zagrljaja, ali nikad nećemo naučiti živjeti bez tvoje ljubavi. Nema riječi koje mogu opisati prazninu ali znamo da nas čuvaš i da tvoja blagost ostaje naš putokaz.
Danas ti šaljemo molitvu i suze, ali i zahvalnost što si nam ostavio uspomene koje ni vrijeme ni udaljenost ni smrt ne mogu izbrisati.
Voli te tvoja supruga, voliš ti kroz svoju djecu, voli te tvoja porodica-zauvijek.

Tvoji: BILJANA, LUKA, LAZAR i LAV

BRATE MOJ

Umrli smo oboje tog 20-og februara, samo si ti prestao da dišeš, a ja dišem ovim ranjenim srcem, svaki dan tražeći razlog da shvatim zašto Bog uzima samo najbolje.
Od tog 20.februara sve je drugačije-pola mene je otišlo s tobom, a druga polovina kuca samo za one koje si mi ostavio da čuvam. Hrabrim naše roditelje, grlim tvoju Bilju, a kad ostanem sama, tišina me pregazi. Duša se svaki put iznova kida na komade kad naiđe uspomena, kad osjetim tvoj glas u pjesmi koju si volio, ili kad mi pred očima bljesne tvoj osmijeh. Ponekad ti pričam u mislima, kao da si tu. Ponekad se i nasmijem, pa odmah zaplačem, jer tamo gdje si ti-nema telefona, nema adrese, nema načina da ti kažem koliko mi nedostaješ. Ta spoznaja mi svako malo proreže srce kao oštar mač. Ponosna sam što sam tvoja sestra. Ponosna na to kakav si čovjek bio- ljudina, oslonac.
Smij se tamo gore, Najbolji moj i sijaj onako kako si znao.
A ja ću ovdje čuvati sve što si volio i živjeti sa pola srca dok se ponovo ne sretnemo.

Voli te tvoja sestra JASNA

16.08.1980 - 16.08.2025.

LJUBO ŠEKARIĆ

Četrdeset pet godina te nosimo i nosićemo u srcima i dušama sa osjećanjem duboke tuge.

PORODICA