Četrdeset je dana od upokojenja mog anđela, moje kćeri namučene
KATARINE
Srećo, nadam se da si mi odmorila od bola i borbe. Ja nisam, osjećam tvoju bol i sa njom ti živim.
Jako mi fališ, tvoj osmjeh, glas, tvoj miris...
Okrećem se, ne vidim te.
Čekam te, ali ništa, nema te!
Čekaj ti mene, sine moj, tada ću ti tek odmoriti.
U tvom zagrljaju, oči majkine lijepe!
Pričam sa tobom po čitav dan, a tvoj glas ne čujem, a znaš šta si mi značila.
Nemoj da ti remetim tvoj san. Ako osjećaš izvini, moram, jer beskrajno te volim živote moj!
Moj zrak, kojim si mi ti zračila, nestao je.
Ne vidim više put bez tebe!
Nadam se da će te Bog zagrliti umjesto mene i iscijeliti tvoje teške rane, kad ti ja nisam mogla pomoći.
Laka ti zemlja sine moj!
Tvoja neutješna majka
NATAŠA
