RADOJKA MIJANOVIĆ

Baba moja, moja sigurna luka, moje utočište i snaga.

Od rođenja pratila si svaki moj korak, bodrila me, bila vjetar u leđa i proživljavala sa mnom sve moje radosti i tuge. Uvijek si bila puna života, nasmijana, živahna do poslednjeg daha.

Moja ljepotice, s tvojim živim, posebnim očima koje su zračile vedrinom i ljubavlju. Toliko si bila puna ljubavi da sam ponekad zaboravljala da te dijelim s drugima, jer si uvijek činila da se osjećam kao da si samo moja. Ali ljubavi si imala za sve.

Nikad neću zaboraviti tvoj poseban osmijeh i svjetlost koju si unosila u svaki trenutak našeg života. Zahvalna i ponosna što sam imala privilegiju da budem tvoja unuka, da doživim takvu ljubav i podršku.

Tvoja JOVANA

Ej živote naš, kakva je ovo bol da se opet ugasi mladost lijepa? Dragi naš:

VASILIJE RAIČEVIĆ

Otvorio si rane već ranjenih naših srca. Tugo što traje dugo i ne prestaje, zar i ti tako mlad, tako dobar, nošen mladošću i gonjen željom da voliš i živiš brže od života? Zar da i tvoji roditelji, sestra i brat saznaju kako je živjeti u senci milog lika? Zar da i tvoj blagi pogled i mili osmijeh više nikad da ne vidimo? Zar i glas tvoj više da ne čujemo? Zar da i tebe danas vodimo da pod zemljom stanuješ, dok smo živi da nam nedostaješ? Tugo naša neprebolna, počivaj u miru!

RADOVIĆ MIŠKO, SLAVKA, TAMARA i RADE sa porodicama