Pravoslavna vjeroispovijest

Obavještenje o smrti

Nakon što je konstantovana smrt, ukućani preminulog najprije obavjštavaju rodbinu i najbliže prijatelje, a zatim će oni obavještavaju druge poznanike. Najbliži, po pravilu, odmah dolaze u kuću pokojnika kako bi se našli pri ruci porodici umrlog. Ko je u mogućnosti, obično porodici odmah ponudi novac, kao pozajmicu ili bespovratnu pomoć, dok sahrana ne prođe.Smrt ne bira vrijeme i zato je prijateljska i porodična solidarnost poželjna.Sveštenik se na vrijeme obavještava o danu, mjestu i vremenu sahrane. Pokojnik se oblači u oblači u unaprijed pripremljenu (obično najbolju) odjeću, muški pokojnik brije, i postavlja u kovčeg u koji se prethodno stavlja garderoba
pokojnika koju je nosio za života.U znak žalosti za pokojnikom, rodbina (djeca, snahe, unuci, braća, sestre) od smrti počinje da nosi crninu. Žene crnu maramu, a muškarci crnu košulju ili flor. Crnina se nosi četrdedeset dana , pola godine ili godinu dana, i za to vrijeme rodbina ne učestvuje u veseljima, ne igra i ne pjeva. Ovdje treba naglasiti da se, bez obzira, kada se desio smrtni slučaj u porodici, obavezno slavi krsna slava, na isti način kao i uvijek. Ne treba u godini dana poslije smrti pokojnika praviti veselje u kući, svadbe, žurke,igranke I sl.

U svim ovim slučajevima i o svemu što je vezano za običaje o sahranama, dobro je posavjetovati se sa sveštenikom, jer su običaji različiti u raznim krajevima.

Izjava saučešća

Rodbina, bliski prijatelji, kolege sa posla i oni koji su dosta vremena provodili sa pokojnikom dolaze prije sahrane kući da porodici izjave saučešće. Ako neko ne može doći kući, kao i oni koji se ubrajaju u širi krug prijatelja, dolaze na mjesto sahrane i tu, prije početka opela, izjavljuju saučešće porodici. Porodica može da drži pokojnika i prima saučešće kuci ili u kapeli na groblju. Onaj ko izjavljuje saučešće porodici pokloni se nad kovčegom(odrom) pokojnika, zatim se rukuje prvo sa najbližom ženskom rodbinom pokojnika koje stoje u kapeli iznad glave pokojnika i sa najbližom muškom rodbinom pokojnika koji stoje ispred kapele. Izgovaranjem “Učestvujem u žalosti” ili “ Primite moje saučešće” učestvuju i dijele bol sa najbližom porodicom pokojnika. Ako se neko nalazi izvan mjesta stanovanja pokojnika ili je na putu, pa nije u stanju da lično izjavi saučešće, može izjaviti saučešće putem telegrama.

Obred sahranjivanja

Za obred sahranjivanja priprema se kuvana pšenica, boca vina i boca pomješanog vina i ulja. Po narodnom običaju sprema neka starija žena, odnosno žena koja nema namjeru rađati djecu.Sveštenik dolazi u zakazano vrijeme i drži opelo. Po završetku opela, sveštenik poziva sve prisutne na poslednje cjelivanje (opraštanje).
Poslednje cjelivanje pokojnika najprije obave članovi porodice, a zatim svi prisutni na opelu.

Pogrebna povorka

Kad se završi cjelivanje, kovčeg se zatvara i formira se pogrebna povorka. Na čelu povorke ide krst, a iza njega idu mlađe osobe koje nose cvijeće. Iza cvijeća nosi se kovčeg sa pokojnikom, čije su noge okrenute naprijed. Iza pokojnika ide sveštenik koji usput pjeva odgovarajuće posmrtne pjesme, a iza sveštenika ide rodbina raspoređena po stepenu bliskosti sa pokojnikom. Iza rodbine ide narod.

Sahranjivanje

Sahranjivanje se obavlja na grobljima. Na grobu, po pravilu, izvrši se mali pomen (molitva koju sveštenik obavlja) ponegdje neko od najbližih prijatelja izgovori nekoliko prigodnih riječi o pokojniku, a zatim se kovčeg spušta u grob. Običaj je da se tom prilikom prekrsti, baci pregršt zemlje u grob i kaže: „Laka mu zemlja” U nekim krajevima čovjek (obično bude mladić) koji je nosio u povorci krst (ide na početku povorke) prvi odmah ide sa groblja jer se vjeruje da je smrt ostala na groblju, a radost ponovo dolazi u dom pokojnikove porodice.

Dolazak kući

Kod Pravoslavaca je običaj da se poslije sahrane odlazi u kuću pokojnika. Taj običaj se zadržao i danas. Porodica poziva sve prisutne da “svrate” kući, a pozivu se trebaju odazvati kumovi i najbliži prijatelji. Od ostalih – kako ko može.

Običaji o pomenima

Pomeni (Parastosi)
Pojedinačni pomeni mrtvih, ili parastosi, su pomeni koji se vrše poslije smrti:četrdeseti dan, poslije pola godine i godinu dana.

Četrdeseti dan poslije smrti: U četrdeseti dan po razrješenju duše od tijela završava se hodanje duše po mitarstvima. Najbolje je ako se taj parastos vrši tačno u četrdeseti dan, a ako je nemoguće, onda je dobro u subotu koja pada prije toga dana. Zašto subota? Subota je dan koji je crkva posvetila mrtvima, kada se posebno moli za pokoj duša i kada se izlazi na groblje. Za taj parastos se priprema pšenica i vino, kadionica i tamjan, i svijeće koje se pale na grobu. Obično najuža porodica,rodbina i prijatelji izlaze na grob pokojnika.

Polugodišnji parastos: Parastos se vrši da bi kroz molitve umilostili Boga, da se pokojniku olakšaju muke ili uveća blaženstvo. Potrebno je napomenuti da se u mnogim krajevima daje polugodišnjica, odnosno šestomjesečni parastos. To je u narodnom običaju, a crkva ga ne propisuje. Sveštenik izlazi na šestomjesečni pomen ako ga porodica pozove.

Godišnji parastos: Kao što se svake godine sjećamo dana kada smo fizički rođeni, tako isto treba da se sjećamo dana smrti naših najmilijih. To je dan njihovog duhovnog rođenja u novi duhovni život. Godišnjica ili godišnji parastos daje se godinu dana poslije smrti ili u subotu koja pada prije godišnjice. Do tada treba podići grobno obilježje ili spomenik. Na godišnjicu se pozivaju sveštenik, a obavještava rodbina i prijatelji. Tada se takođe spremaju pšenica i vino, a sveštenik održava parastos.